Svuda pođi, svojoj kući dođi?

Pojednostavljena migracija Mađarima, Srbima

“Ne dešava se to tako, da čovek sedi kući u Srbiji, oseća se super, i onda odjednom dobije mađarski pasoš, i kaže no, onda ću otići odavde. Verovatno je i inače planirao odlazak, a dokumenat mu je samo olakšao put.” – objašnjava za naš časopis, Jovan Gašović, senćanski profesor istorije. On kako kaže, nikad ne bi napustio Srbiju, ali Srbi i Mađari u njegovom okruženju podjednako deluju nezaustavljivi u toj nameri. Čitaju mađarske jezičke knjige, sakupljaju potrebnu dokumantaciju, i – kako bi to mlađe generacije rekle – “pale” iz zemlje – čim dobiju državljanstvo EU. Štaviše sve je mlađi i kvalifikovaniji taj sloj, koji se odlučio za odlazak – vidi se na osnovu novog istraživanja, koje analizara podatke popisa stanovništva iz 2011. godine. A intelektualci koji su ostali u Srbiji odlučno zvone zvono za uzbunu. Devavari Zoltan, bivši potpredsednik Saveza Vojvođanskih Mađara na primer priča dirketno o egzodusu.

Fotó: Csillik Blanka

U Subotici. Foto: Csillik Blanka

PRIMARNA ODREDIŠTA SU AUSTRIJA I NEMAČKA

Autor studije „Srbija u procesu spoljnih migracija”, Vladimir Stanković, sociolog, koji je za beogradski dnevni list „Politika“ rekao da se na osnovu rezulatata dobijenih na popisu stanovništva mogu izvesti samo približno tačni zaključci. Ne postoje tačni podaci o tome koliko srpskih državljana živi u inostranstvu, jer znamo samo o onima, koji su bili prijavljeni prilikom popisa stanovništva. Česta pojava je da cele porodice napuste zemlju, tako da oni postaju nevidljivi za one koji vrše popis, a statistike ove vrste ne vode ni diplomatska, ni konzularna predstavništva Srbije.

Iako na osnovu zvaničnih podataka možemo govoriti o blagom opadanju raspoloženja za emigraciju u odnosu na period posle rata (2002), kada je 5,3 % stanovništva živelo u inostranstvu, ono je i dalje na visokom nivou. Prema podacima najnovijeg popisa stanovništva  4,2 % ( 313 411 lica) Srbije živi van državnih granica, a najviše njih izabere Nemačku i Austriju kao novo prebivalište. Međutim ovim rezultatima se suprotstavljaju i sami stručnjaci zbog pomenute nemogućnosti praćenja podataka. Stanković priča o srpskoj dijaspori od 4 miliona, dok Laura Tomson, izvršni direktor Međunarodne organizacije za migracije (IOM) taj broj procenjuje između 2,5 i 4,5 miliona.

srbi-zemlje

U 159 zemalja žive osobe poreklom iz Srbije, od toga u 24 zemalja žive u značajnijem broju (1000-70000) Izvor: politika.rs

EUFEMIZIRANA EMIGRACIJA IZ JUGOSLAVIJE

Izraz „gastarbajter“ (radnik u insotranstvu) je bio sastavni deo svakodnevnog govora već u eri Tita (1945-1980), koji je ukazivao na emigracione talase tog doba. Naime Jugoslavija je bila jedina od nekadašnjih socijalističkih zemalja, koja je dozvoljavala svojim državljanima da se zasposle u zapadnoevropskim zemljama – i oni su koristili tu priliku. Kao rezultat toga, 60-ih godina nastao je ekonomski emigracioni sloj, nazvan „nova dijaspora“, što i dan danas čini osnovu migracionih mreža. Masovna emigracija je na početku bila prilično neočekivana za političare, koji su to zbunjeno apostrofirali kao „interesantna pojava“. U partijske dokumente je uneta kao izbegavanje negativnih posledica prenaseljenosti i dobrodušno prepuštanje viška radne snage drugim zemljama – možemo saznati iz studije Gabrić Molnar Irene iz 2011. godine „Sociološke analize pojava u Vojvodini“.

Jugoszláv vendégmunkások megérkezése Frankfurtba, 1972-ben

Jugoslovenski radnici stižu u Frankfurt 1972 godine

Prvi zaista značajan, koordinirani emigracioni talas je nastao kao rezultat ekonomske refrome iz 1965. godine. Stručnjaci, koji su pripremili ovu promenu, s jedne strane su računali na svojinu radnika koji su se vratili iz inostranstva, a s druge strane na ovaj način su pokušali da se oslobode od socijalne napetosti nastale zbog priliva mase nezaposlenih sa sela u gradove. Zapadnoevropske zemlje su živele u doba ekonomskog uspona, a obučena, jeftina radna snaga im je bila dobrodošla. Broj Jugoslovena, zaposlenih u inostranstvu vrtoglavo je rastao: ‘64. godine 100 hiljada, ‘71. godine 750 hiljada, ‘73. godine broj emigranata je porastao čak i do 1,1 milion. Ova poslednja godina je bila godina prvog „naftnog šoka“, koji je prouzrokovao porast nezaposlenosti u zapadnoevropskim zemljama, a broj gastarbajtera je opao. Sledeća velika „seoba“ odigrala se 90-ih godina, na početku rata, kada je zemlju napustilo oko 200 hiljada mladih stručnjaka. U to vreme, značajan deo ušteđevine stanovništva je poticao iz novčanih sredstava koja su radnici iz inostranstva slali kući. Šef države, Slobodan Milošević je ova sredstva proizvoljno zaledio, pa konfiskovao – i koristio za finansiranje južnoslovenskog rata.

DUGO OČEKIVANI USPON – IZOSTAO

Migraciono raspoloženje se nažalost nije smanjilo ni posle jugoslovenskog rata. Prema prognozama za 2050. godine u Srbiji će broj stanovništva biti manji za dva miliona u odnosu na sadašnji – ovom izjavom Vladimir Nikitović, naučni saradnik Centra za demografska istraživanja, šokirao je javnost u novembru prošle godine. Svoju pretpostavku je zasnovao na sledećim podacima: zbog uticaja negativnog prirodnog priraštaja, zemlja izgubi 30 hiljada ljudi godišnje, a broj onih, koji napuste zemlju se kreće između 10 i 15 hiljada. Ako se ova tendencija ne promeni, pretpostavka prema kojoj trenutni broj od 7,18 miliona stanovnika u Srbiji, smanjiće se za 35 godina na 5 miliona, deluje realna.

Rast stanovništva se može uočiti samo u okolini Novog Sada i Beograda, za razliku od ostalih regiona, tu još postoje mogućnosti, otvaraju se nova radna mesta. Međutim ova slika je varljiva, jer je priliv stanovništva u veće gradove rezultat unutrašnje migracije, što ide zajedno sa odumiranjem perifernih oblasti. Uprkos tome, što procentualno najmanji broj ljudi odlazi iz Beograda, odliv mozgova je ipak najintenzivniji u ovom regionu. Od 12 hiljada učenika, koji uče u inostranstvu, 32 odsto njih je poreklom iz glavnog grada.

Iz Subotice je za nekoliko proteklih godina otišlo 4-5 hiljada, dok je u poslednjih tri meseca otišlo „hiljadu ljudi“ – zapazio je pre neki dan Slobodan Vujinović, predsednik Privredne komore Srbije, na konferenciji centra strateških projekata u Beogradu. U decembru se na vestima govorilo o tome, da cele porodice napuštaju grad, koje su po potrebi u stanju da svoje nekretnine prodaju dosta ispod cene, čak i do 60 posto ispod realne cene, kako bi stekle početni kapital za snalaženje u inostranstvu.

20150511_160205

Takođe u Subotici. Foto: Csillik Blanka

Devavari Zoltan je takođe žitelj Subotice, koji dosad nije napustio grad Kostolanjia, što je svojevremeno učinio čak i sam pesnik. On je do odborksih, reorganizacionih reformi SVO bio potpredsednik stranke, a od onda se povukao iz politike. Devavari je održao govor, koji je digao veliku prašinu, 11.-og marta, u Senti, na dodeli nagrade za vojvođansko mađarsko novinarstvo, u kojem je naglasio zajedničku odgovornost politikuma, intelektualaca, i uopšteno svih Mađara koji su ostali kući. On misli da emigracija preti opstanku zajednice, nakon 1912, 1923, 1967. i 1991. godine, a sada se odigrava naš peti veliki egzodus.

Istoričar, i bivši političar je na naš poziv opširnije izložio kakve uzroke vidi iza emigracionog talasa neverovatnih razmera:

Dévavári Zoltán a Napleány-díj átadásán

Devavari Zoltan (Foto: Vajdaság Ma)

– Postoje dve vrste migracija. Jedna o kojoj najviše pričamo, u osnovi je ekonomske prirode. Međutim takođe je važna ona druga, koja se hrani iz unutrašnjih odnosa u društvu i celine javnog raspoloženja. Iz vizantijskih i makijavelističkih političkih stilova, iz genijalno napisanog Rođaci-stava od strane Morica Žigmonda, iz protivinteresa i borbe generacija, iz kontraselekcije, iz sastava ulica, trgova i zgrada, iz tamo generisane fizičke i verbalne agresije. Ova poslednja pre svega utiče na intelektualnu migraciju. Ovaj sloj društva prepoznaje i odbija Stokholmski sindrom koji vlada u zemlji. Bilo bi vrlo dobro suočiti se sa tim, i pričati o tome.

Jovan Gašović predaje istoriju već 15 godina u Senćanskoj gimnaziji. On je ovako pristupio pomenutom problemu:

– Može da se uoči jedan svojevrsni pervezni kontinuitet u regionu u protelklih 150 godina- započeo je svoje izlaganje. – Mislim tu na region Balkana, zemlje bivše Jugoslavije, Rumuniju, i – kao prelaznu zemlju – ovde svrstavam i Mađarsku. Na prvi pogled, istoriju ovih zemalja odlikuje diskontinuitet: ratovi, unutrašnji političke suprotnosti, diktature, ipak u nekom određenom smislu može da se otkrije stalnost, i to u nesposobnosti vladajućih elita. Ove vođe modernog doba jednostavno nisu znali da svoje narode usmere u odgovarajućem pravcu, i da im obezbede razvoj. Tako, to što se desilo posle 5-og oktobra 2000. u Srbiji, ne predstavlja izuzetak, već pravilo.

U vezi sa migracionim talasom srpski istoričar, iako ne misli da je to promišljena strategija, a ni puka slučajnost, smatra da srpske vlade ne samo da zaobilaze tu temu, već na neki način tako učvrščujući svoje pozicije. Prema Gašoviću to je svojevrsni „društveni ventil“, jer kada bi nezadovoljna masa ostala kući, pre ili kasnije bi počela negodovati, buniti se i izborila bi se za promene. Kako oni napuštaju zemlju, vođe mogu nesmetano da vladaju.

(fotó: Csillik Blanka)

Instrument unutrašnje migracije – iznutra (Foto: Csillik Blanka)

POKAZATELJI EKONOMSKOG SIROMAŠTVA

Senćanski profesor istorije smatra da je za sprečavanje emigracije neophodno poboljšanje položaja ruralnih oblasti. „Kada je Zoran Đinđić 1997. godine posetio Sentu, i ja sam bio tamo na skupu. Rekao sam onda jednom mom prijatelju, da se ova zemlja može održavati samo ruralnim razvojem. Nije normalno stanje da se u Padeju može kupiti kuća sa livadom za 4000 evra.” Zabrinutost Gašovića o nenaseljenosti malih oblasti potvrđuju i podaci poslednjeg popisa stanovništva. 2011. godine je bilo 1458 takvih naselja, gde se nije rodilo nijedno dete, a u 81,3 odsto sela prirodni priraštaj je negativan.

Po mišljenju Devavaria srpska politička elita se od promene sistema 2000. godine nalazi u ćorsokaku.

– Treba shvatiti da je ključno pitanje 19. i 20. veka bila industrializacija, a 21. vek je doba totalne informacijske globalizacije. Znači ovaj je vek inovacije, usluga i informacija. Uspešne mogu biti samo one države, koje to shvate, i ne ograde se od povećanja intelektualnog nivoa naroda.

Jovan Gašović

Jovan Gašović

Po mišljenju Gašovića to je jedan začarani krug:

– Od toga, što ljudi odlaze, ne ostaje više radnih mesta onima koji su ostali, jer nema ko da investira, a tako ni privreda ne može da funkcioniše. Ne osuđujem one koji napuste zemlju, to bi bilo smešno, ali ovo jednostavno ne sluti na dobro. Ove male zemlje postaju sve slabije i sve manje su u stanju da kontrolišu sopstvenu sudbinu.

ODLIV MOZGOVA NA VISOKOM NIVOU

1971. godine su još u najređem slučaju zemlju napuštali visoko kvalifikovani stučnjaci, a od 80-ih godina Jugoslavija se upoznala sa pojavom „odliv mozgova“. Već danas prema podacima Svetskog ekonomskog foruma, Srbija se od 144 zemalja nalazi na ne baš uglednom 141. mestu po zadržavanju mladih talenata u zemlji. U privlačenju sposobnih ljudi, zemlja je ostvarila još lošiji rezultat, na pretposlednjem je mestu. U najvećem broju elektrotehničari i mašinski inžinjeri ostavljaju domovinu iza sebe, njih prate lekari, zubari, ekonomisti. „Za to nije odgovoran isključivo politikum, već i celo društvo” – mišljenja je Devavari – “koje se nakon promene političkog i ekonomskog režima zaglavio u nekom nepostojećem, odavno prevaziđenim vremenu i prostoru, i jednostavno strepe od konkurentog duha.“ Internacionalnom komparacijom ilustruje problem: „Značajan deo društva od preko pedeset i šezdeset godina, odgurnuo je od sebe baš onu generaciju, koja bi trebala da predstavlja motor, ekonomsku i intelektualnu snagu zemlje. Ministar spoljnih poslova Austrije, Sebastijan Kurc na primer rođen je 1986. godine, sad ima 29 godina. U razvijenom svetu, značajan deo liderskih pozicija, kako u javnom tako i u privatnom sektoru, je u rukama generacije između dvadeset i pet i četrdeset godina.

Sebastian Kurz (www.wirtschaftsblatt.at)

Sebastijan Kurc, ministar spoljnih poslova Austrije (www.wirtschaftsblatt.at)

Prošle godine u Srbiji najviše nezaposlenih je bilo između 25 i 29 godina, što znači 101 000 mladih, a posle njih su oni između 20 i 24 (90 500). Nezaposlenost koja obuhvata ovu generciju postala je trend od 2008. godine, „80 odsto njih čeka više od godinu dana da dobije posao. Baš zato sve više njih misli tako da je to u Srbiji nemoguće, pa zbog toga napuštaju zemlju.“ – rekao je Vladimir Radovanović potpredsednik SKONUS-a (Studentske konferencije univerziteta) na konferenciji Privrednog foruma mladih 2015.

Prema podacima popisa stanovništva iz 2011. godine, najviše kvalifikovanih stručnjaka i lekara u najvećem broju su otišli u SAD, Nemačku, Englesku i Kanadu, od onih koji su na akademskim studijama, u inostranstvu živi 12 000 – posle Amerike najviše njih u Mađarskoj.

Profesor Senćanske gimnazije ovako doživljava ovu pojavu:

– Nedavno je bila matura Senćanske gimnazije. Gledao sam decu, kako se ceo dan lepo, kulturno druže, nije bilo nikakvih incidenata, nisu polomili nijednu čašu, i bilo mi je žao, što ih nema duplo više. U ovim mladima se krije ogroman potencijal, zaista je šteta, da ne živimo u takvoj zemlji, gde bi radosno radili, osnivali porodice.

DRŽAVLJ-SAN-STVO

Nije na odmet pasoš EU, kada čovek odluči da napusti svoju domovinu. Dve trećine imigranata koji žive u inostranstvu su srpski državljani, jedna trećina njih ima ili dvojno, ili državljanstvo neke druge zemlje. Prema pokazatelju sa početka godine, više nego 130 hiljada ljudi iz Srbije je podnelo zahtev za mađarski pasoš. Najveći broj njih je verovatno mađarkse nacionalnosti, ali zakonom data mogućnosti čine ovaj dokumenat dostupnim i onima, koji sebe ne smatraju Mađarima, a državljanstvo im olakšava odlazak. Ovu čudnovatu situaciju su parodirali u popularnoj zabavnoj emisiji Radio-televizije Vojvodine, Državnom poslu.

Ispostavi se da se jedan srpski službenik priprema za dobijanje mađarskog pasoša, pa ga njegove kolege oštro napadnu zbog toga. Njegov kolega, poreklom iz Bosne mu direktno sasipa u lice to, da se njegovi preci nisu zbog toga žrtvovali u borbi protiv Monarhije. Na kraju epizode se ispostavi, da im taj dokumenat omogućava prednosti, obojica preispituju svoje principe, pa se dogovore da će zajedno početi da uče mađarski.

Naš senćanski sagovornik, srpskog porekla se takođe sreo sa sličnom pojavom:

– Neki smatraju da je prihvatljivo da neko kao Srbin podnese zahtev za mađarsko državljanstvo, drugima se to ne sviđa, jer to shvataju kao da se oni “prodaju“. Jedan moj bivši učenik je predao zahtev, zbog čega mu je jedan njegov blizak prijatelj na ulici dovikao: „Bio si mi kao brat, a sada više ne znam ko si.“ Rekao je to u šali, a možda je to bilo i više od šale.

U tome, da su Srbi počeli masovno da uče mađarski, Devavari ne prepoznaje posrednu snagu kulture, nego smatra, da su u centru toga pre svega lični interesi.

–  Ove osobe i njihovi potomci se neće socijalizovati na temelju mađarske kulture, pesmama Kostolanji Dežea, Adi Endreta, Sabo Lorinca, Jožefa Atile, Radnoti Mikloša, mađarske istorije, nego u Bečkom, Kelnskom, Londonskom milou i splinu.

Ne pokušavamo da osporavamo ovu opštu tendenciju, mi smo ipak pronašli novopečenog mađarskog državljanina srpskog porekla, sa kojim smo mogli razgovarati i o List Ferencu, Senteleki Kornelu, Gardonji Gezi, čak je znao i da recituje početne redove pesme Lane stare tete.

Miloš Udovičič je mađarskog porekla po bakinoj strani. Četri godine je studirao na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu, pa se prebacio na Istoriju. Ovih dana je slavio 35. rođendan. Pošto dosad nije uspeo da se zaposli u struci, završio je jedan i po mesečni kurs nege starih lica. Sa diplomom i sveže dobijenim mađarskim državljanstvom u džepu od marta ove godine radi u Berlinu. Napokon ima posao, prihod i sliku o budućnosti.

Miloš már Berlinben

Miloš već u Berlinu

– Za vreme studiranja sam počeo da idem na kurs mađarkog jezika da naučim pravopis. Onda još nije bilo ni govora o državljanstvu, dvoje nas je bilo u grupi, a onda odjenom nas je bilo jako puno. Profesorica nije ni stigla da podučava toliko njih.

I ja sam podučavao one, koje su me zamolili, ali sam im rekao, da to nije dovoljno i da treba da se upišu na redovan kurs. Ja sam dve godine išao na kurs, ali sam u zadnje vreme čuo, da se i za tri meseca moze pripremiti za razgovor za državljanstvo. Po mom mišljenju to nije dovoljno ni za šta.

Gašović je za naš list ispričao, da je u oktobru prošle godine vodio svoje đake na Međunarodni sajam knjiga u Beogradu. Kod jednog štanda, gde su se prodavali priručnici za učenje stranih jezika pitao je imaju li izdanje za mađarski jezik. „ To je najtraženije“ – glasio je odgovor. Profesor istorije je i pre buke oko državljanstva i nezavisno od nje ohrabrivao svoje đake srpske nacionalnosti da nauče mađarski, govoreći: Kad živis u gradu, gde je 80 posto stanovništva mađarsko, normalno je da naučiš njihov jezik.

Viszlát!

Doviđenja!

Csillik Blanka – Laskovity J. Ervin

Prevod: David Čilik

Ovde možete pročitati originalni članak na mađarskom!

The following two tabs change content below.
Press Szó

Press Szó

Press Szó

Poslednji članci od Press Szó (sve)

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!